U predstavi se govori o izboru životnog poziva. Buduće zanimanje, ili dječje rečeno „što ću raditi kad budem velik“ je jedno od prvih „velikih“ i „važnih“ pitanja s kojim se dijete susreće u svojem odrastanju. U početku odrasli sa blagom dobrohotnošću gledaju na dječja razmišljanja o budućem zanimanju, shvaćajući ih kao puke, bezazlene maštarije, ali vrlo brzo, pogotovo ako je dijete vrlo „odlučno“ u svojim željama, imaju potrebe da dijete usmjere na „pravi kolosijek“. Predstava „Želim biti, hoću biti“ na humorističan način donosi konflikt veselih dječjih maštanja o budućnosti djevojčice Lidije i racionalnih stavova njezinih roditelja koji pokušavaju kćerkicu uputiti na „prava zanimanja“, dok ona kroz ples i pjesmu uživa u maštanju o svom budućem životu. Predstava upozorava da svako dijete ima ne samo pravo na obrazovanje, nego i na maštanje, na želje koje su samo njegove, a najvažnija poruka je da su sva zanimanja jednako vrijedna i jednako doprinose onome što svi želimo – sretnom i pravednom ljudskom društvu. Ne postoji najbolje zanimanje.
„Važno je nekome pomoći! Kad nekome pomažeš taj čas imaš najbolje zanimanje na svijetu!“.